-Autor: Nadežda Milenković

Naša vlast je kao oni ljudi koji ne znaju da ispričaju vic ili, još gore – pričaju loše viceve. Pa vas onda, nezadovoljni izostankom smijeha, gnjave usiljenim objašnjenjima šta je koja riječ značila i šta je trebalo da vam bude smiješno. Samo što vlast ne priča viceve. I njeno nezadovoljstvo ne potiče od toga što se ne smijemo. Naprotiv. (Evo, čak su i,,Nušićijadu‘‘ oteli, jer ih nervira što se smijemo. Vlastima.)
Predsjednik države je čak i „vidio neka istraživanja“ po kojima „83 odsto građana Srbije misli da je teški napad na Marka Đurića – namješten, režiran…“ ali srećom pa predsjednik tvrdi da je to nemoguće jer „nema u Srbiji 83 odsto idiota“.
Ono drugo „istraživanje“ koje su, za razliku od prvog, građani Srbije zaista vidjeli, a po kojem je njih čak 68 odsto spremno da ratuje za Kosovo – predsjednik nije komentarisao. I nije postavio dijagnozu. Ne, ne – anketiranima nego – onima koji su ove navodne rezultate objavili.
No, kako to u životu zna da se namjesti – vlast koju optužuju da (loše) glumi ima problem koji su iskusili i najbolji glumci kada su, posle briljantnih uloga u komedijama, pred publiku izlazili u ozbiljnim dramskim rolama. Jer, publika koja je navikla da se smije nečijim duhovitim replikama vidjeće humor čak i u „biti il’ ne biti, pitanje je sad“.
A publika kojoj ste priredili predstavu „Slanje oslikanog voza po kojem na svim jezicima piše: Kosovo je Srbija“ (zar ne treba: Kosovo i Metohija ili: Kosmet?) naravno da će pomisliti i da je slanje prefarbanog direktora Kancelarije za Kosovo takođe neka provokativna predstava. I naravno da će se pitati šta se njome htjelo?
Nezadovoljna takvom reakcijom (dijela) publike, vlast je navalila da nam objašnjava radnju iz prvog čina – te ko je gdje stajao, te ko je zvao telefonom, te šta im sve poručujemo, a nijesu baš otvorene psovke, te kako ćemo premjestiti vojne avione u Niš (te zato uzimamo gradski aerodrom na poklon?), te kako će onda da vide svoga boga… Čak se i premijerka pojavila u TV Dnevniku, doduše mnogo kraće nego predsjednik onomad kad je trajao čitav dnevnik, da nam prepriča kako se predsjednik osjeća (razočaran i zabrinut, ali hladne glave) i kako mi treba da reagujemo (da budemo jedinstveni).
Ako i ne saznamo šta se sve šćaše i šta se ne šćaše po zemlji Srbiji ovim cjelonedeljnim insistiranjem na jednom događaju, hoćemo li bar uskoro saznati kako glasi sledeći stih ove nove pjesme pretkosovskog ciklusa? Da knezovi nijesu radi kavzi (iako zvuče kao da jesu) al’ je rada sirotinja raja (jer tako kažu tabloidi), no mi se ipak moramo opredijeliti za neku drugu rimu? Nešto kao: bolje pakt nego rat?Peščanik.net